Zelena kutija

Autor: Bogdan Bogdanović

Izdavač: Meditteran Publishing

Stanje: Novi proizvod

Ovaj proizvod je rasprodan

Ispis

Podaci

Jezik	Srpski
Godina	2009
Broj strana	288
Povez	meki
Format	20
Pismo	latinica
Izdanje	1
Dobavljac	x
ISBN	978-86-86689-17-7

Više informacija

Jos na prvim stranicama Ukletog neimara objasnjeno je sta je bila Zelena kutija i koju je izuzetnu ulogu simbolicnog, gotovo obrednog predmeta imala u mojoj Seoskoj skoli za filozofiju arhitekture u Malom Popovicu, nadomak Beograda.
Objasnjeno je, isto tako, kako su je moji studenti spasli od razjarenih Milosevicevih komandosa i neostecenu, neotvorenu i neotvorivu dopremili u Beograd.
Na pocetku svog zivotnog vijeka bila je to samo jedna stara, poveca kutija od deterdzenta, sa svih sest strana obljepljena tamnozelenim kozastim tapetama. Kad je stajala uspravno, na gornjoj se strani pod prstima mogao osjetiti uzan prorez kao na starinskim postanskim sanducicima. Slicnost je ipak bila prividna, jer se naprava ni na koji nacin nije mogla otvoriti.
Za tu anomaliju postojalo je vise objasnjenja koja su se, ukratko, svodila na jedan krajnje neobican razlog. U posljednjim predratnim godinama, a pogotovo u ratnim, trudio sam se da o svemu razmisljam izvan domasaja autocenzure, pa sam sâm sebi odasiljao poruke za koje sam vjerovao da ih nikad vise necu procitati. Zamisao je bila nejasna, a ja se nisam mnogo trudio da je sebi i drugima uvjerljivo razjasnim. I tako bi ta neotvoriva kutija zauvijek ostala neotvorena da se prilike nisu iz dana u dan pogorsavale, a politicka ubistva mnozila.
Bjekstvo iz Beograda bivalo je sve neizbjeznije, a ni moja supruga ni ja, jos i na noc uoci samog polaska, nismo znali sta da uradimo sa neobicnim predmetom. Kako objasniti bradatim zlikovcima na granici zasto se kutija ne moze otvoriti, sta se u njoj nalazi i zasto je uopste vucemo sa sobom, u bijeli svijet. A ukoliko bi, pak, ostala u kuci, kad-tad bi je Miloseviceva tajna policija nanjusila i uzaptila. I onda sam, umoran, zbunjen, uplasen, a u nastupu nekog svetog bjesa, nasrnuo na svoju dragocijenost.
Rastrgao sam je, a gomile ceduljica, koje su pokuljale na sve strane i preplavile pod biblioteke, poceo sam trpati svuda redom. Ubacivao sam ih medju listove knjiga, guzvao ih i gurao u serpe i lonce, ututkavao medju jastucnice i stare krpe. Racunao sam da su zapisi olovkom, na komadicima stare hartije, bili takve vrste da bi malo koja policijska pamet - bez analize ukupnog fonda - ikako mogla dokuciti sta je biljezeno i zasto...